Joomla ServiceBest Web HostingWeb Hosting

Članovi : 57731
Sadržaj : 8326
Broj pregleda : 6335842
Ko je na sajtu?
Imamo 109 gosta na mreži

SLIJEPE MRLJE


12.09.2013. / Akademediasrbija

Izvod iz pripovetke bosanskog pisca Faruka Šehica.

Kako smo bili daleko od zločina što su se dešavali pred našim očima, ponekad bi se znalo pričati kako su Vitezovi odsijecali glave zarobljenim vojnicima Srbima na svojim ratištima.

 Neki su u tome nalazili razloge za divljenje vojnoj sposobnosti tih boraca i hrabrosti da nekog zakolju i otkinu mu glavu, povećavajući time zamišljeni broj mrtvih neprijateljskih vojnika. Drugima bi slike dekapitacije u njihovim netaknutim glavama izazivale osjećaj mučnine u stomaku i prsima. Rijetko se pričalo o takvim događajima, koje tada još niko nije zvao ratnim zločinima. Borba za fizički opstanak je mogla opravdati sve akcije i događaje, pogotovo kada se nalaziš u jednoj enklavi, konclogoru otvorenog tipa protiv kojeg su se borile tri neprijateljske vojske: bosanski Srbi, kninski Srbi i Abdićevi autonomaši. Nije tu bilo mjesta humanizmu i renesansi, tako smo tada razmišljali, i ne mogu se sjetiti da je iko ikada spomenuo sintagmu ratni zločin, koju ću prvi put čuti na CNN-u povodom Omarske i Keraterma, a zatim u pričama koje su tajnovito kružile nakon pada Srebrenice.

Naša vojna služba Informisanja i Morala nam nije ni spomenula pravu istinu o Srebrenici. Moralisti su nam, kao i obično, čitali najnovije cenzurisane vijesti sa ratišta Istočne Bosne. U tim izvještajima su navedeni neki brojevi poginulih boraca, ali ni izbliza masi od 8000 zarobljenih i pobijenih ljudi. Također je taksativno pobrojana suma tenkova, vozila, lakog pješadijskog naoružanja i municije što su zarobljeni tokom proboja Srebreničana i Žepljaka prema slobodnoj tuzlanskoj teritoriji, što je djelovalo kao lažna utjeha. Pad Srebrenice se više predstavljao kao nemili vojni poraz, a manje ili nikako kao ratni zločin, iako su se gorčina i bijes nazirali u riječima i između redova. Pravu istinu ću saznati tek završetkom rata, kada su vojne tajne postale besmislene, ali ni tada ni približno nisam bio sposoban da shvatim obim tragedije u Srebrenici, što će poslije presudom ICJ-a u Haagu biti proglašena genocidom.

Tako bismo čuli priče kako su mučeni autonomaši (notorni i navodni), i poneki cazinski Srbin (od dva-tri koliko ih je bilo u gradu) pod optužbom da su špijuni, u onim trenucima kada bi situacija na ratištima prema Autonomiji bila teška i na rubu propasti. Mučenja (Srba) su, prema glasinama, provodili lokalni ili uvezeni kriminalci u službi civilne policije. Pričalo se o torturama strujom koju bi priključili na testise zatvoreniku ili bi ga hranili solju i onda mu davali litre i litre vode da popije pod prijetnjom smrću. Ni te nas priče nisu posebno zgražavale, jer smo autonomaše (posebno njih) i srpske četnike smatrali organskim neprijateljima, a prema njima nije trebalo biti milosti u borbi prsa u prsa, ili smo jednostavno i sami bili na najgorim ratištima, gdje su sve misaone radnje podređene jednoj autosugestiji: ostani živ!
Također se pričalo o zarobljenim Srbima sa našeg domaćeg ratišta Ćojluka, kako su ih tukli do smrti lopatama i čeličnim kablovima sa srušenih dalekovoda. Tu sam sliku mogao sastaviti, i ona mi se zalijepila sa unutrašnje strane lica, jer nisam mogao pojmiti kako neko može toliko mrcvariti zarobljenika sada kada je nenaoružan i bespomoćan u dubokoj pozadini, u nekom podrumu lišen svih crta zlokobnog neprijatelja. Vojnim policajcima je mučenje bio posao, tukli su četnike kako sami ne bi morali ići na liniju. Neki od mučitelja su tu bili zbog osvete za izgubljenog brata, kćerku ili sina.

Za vrijeme boravka na vojnoj ekonomiji jedan saborac mi je pokazao hangar gdje su mučeni i ubijani zarobljeni Srbi sa Ćojluka, i u blizini i zakopani, odakle bi poslije bili iskopani i transportovani na razmjenu naših i njihovih vojnika, tačnije leševa. Ne sjećam se da je na našem ratištu ikada bilo razmjenâ živih zarobljenika. Spavao sam nekoliko noći blizu hangara za mučenje i ubijanje. Prije rata tu se vršio uzgoj i tov junadi. Gadilo mi se to mjesto sa kojeg se krv nije mogla oprati ni vodom ni protokom godina. Razmišljao sam i o ljudima koji su vršili mučenja i egzekucije, ali bi to trajalo zaista kratko, jer je gađenje ličilo na ludilo, pa je isključiti mozak bio najbolji izlaz.
U jednom pretežno srpskom selu, u našoj ofanzivi ogromnih razmjera, naišli smo na ženu koja je ostala sama u svojoj kući, ne želeći pobjeći sa drugim mještanima. Sam ulaz u bogato i pitomo selo bio je pedantno spaljen, jer su to bile muslimanske kuće. Način na koji je izvršena paljevina govori o preciznosti lokalnih higijeničara zaduženih za čistoću nebeskog naroda. Nije bilo vremena da mislim na sudbinu njihovih ukućana. Žena je bila srednjih godina, krupna i zdravo debela, rumenih obraza kao dvije jabuke ispod zavezane marame. Sjedila je za stolom u svome dvorištu, kao da se ništa ne dešava. Slučajno smo nabasali na nju, jer je trajala akcija zauzimanja sela iz više pravaca, pa je nastala uobičajena gužva i zbrka kada u napadu učestvuju jedinice iz nekoliko brigada.

Čuo sam kako je govorila nekim borcima što su se tu motali: „ Jeste li vi moji, Srbi? Jeste, jeste, samo nećete da kažete, Srbovi moji...“
Nisam siguran da li sam čuo rafal dok sam još bio u njenom vidokrugu ili sam već zašao za štalu žureći izvršiti zadatak izlaska na tu i tu kotu. Ne sjećam se, možda sam je čak i vidio mrtvu, presečenu rafalom, ali je moj um poslije odbio spasiti prizor zločina. Bile su to sekunde u kojima misliš sto kilometara na sat, i sve što je izvan tvoga cilja odvija se u nekoj vrsti magnovenja, dnevnog košmara. Nakon rafala nastavili smo dalje prema svome brdu na koje se spuštao septembarski mrak. Dok smo prolazili pored pravoslavne crkve začula se pucnjava i eksplozija zolja. Naišao je komandant neke diverzantske jedinice i rekao mi da se sklonimo zbog četničkog granatiranja, iako je bilo jasno kako upravo oni zoljama pokušavaju srušiti tu pravoslavnu crkvu.

Kad smo konačno izašli na čuku bez zasjede, raširili smo se dužinom prevoja i dobro utvrdili položaje. Ostali smo tu desetak dana. U kućama je bilo struje, gledali smo program HRT-a kao hipnotisani. Što se tiče municije, naoružanja, hrane i cigareta bili su to zlatni dani rata, njegovi posljednji dani. Povukli smo se bez borbe u mrkloj noći po naređenju više komande. Selo je nestalo u tmini iza naših leđa. U selu i okolici su uspjevale sočne paprike babure rastući iz plodne pjeskovite zemlje.

Njihova boja je neodoljivo me podsjećala na obraze one seljanke, nekoliko sekundi prije nego što će biti strijeljana......

/ Izvor : Goethe Institut /


 


Podelite ovaj članak
Reddit! Del.icio.us! Mixx! Free and Open Source Software News Google! Live! Facebook! StumbleUpon! TwitThis Joomla Free PHP